Na koje se sve načine možemo nositi sa stresnom situacijom?

Do određene razine stres je pozitivan (eustres), poticajan, donosi uzbuđenje, podiže adrenalin, ali kada uzrokuje negativne posljedice (distres), ovisno o pojedincu, može imati znatne negativne učinke. Znatan postotak populacije, posebice u velikim gradovima, svakodnevno je u stanju pojačane napetosti, zabrinutosti, nervoze – te nastaju neželjene fizičke posljedica kao što su glavobolje, probavne smetnje, poremećaji opuštanja i spavanja (Matulović, Rončević, Sindik, 2012).

Stres je postao dio svakodnevice i sve se više počinje pričati o načinu suočavanja sa stresom, međutim da bi se nosili sa stresnom situacijom valja razlučiti što su to stresori/stresni podražaji uopće. Dijele se na fizičke, psihološke i socijalne. Stresori su dakle vanjski podražaji, a stres je naše unutrašnje stanje ili doživljaj koji proizlazi iz međusobnog kontakta između osobe i okoline.
Kada govorimo o fizičkim stresorima oni se odnose na; izloženost buci, velikoj vrućini ili hladnoći, jakoj boli, senzornoj lišenosti (situaciji u kojoj nas podražuje nedovoljan broj podražaja iz okoline), prirodnim nepogodama i sl.
Psihološki stresori uvjetovani su međuljudskim nesporazumima i sukobima. Oni su ujedno i najučestaliji stresori.
Kada se radi o sukobima, krizama i katastrofama koji potresaju gotovo sve ljude u nekom društvu, tada govorimo o socijalnim stresorima. Ekonomska kriza, ratovi, nagle promjene društvenih odnosa i druge društvene promjene koje imaju posljedice na većinu građanstva, neki su primjeri socijalnih stresova.
**Duhovnim stresorima smatraju se oni koji proizlaze iz dilema o duhovnim vrijednostima u koje je pojedinac ranije vjerovao ili gubitak moralnih vrijednosti koje su mu bile odrednica ponašanja. Ovaj gubitak ranijih vjerskih ideala nikad nije nagao i definitivan te se pojedinac dugotrajno nalazi u dilemi da li stvarno dobro postupa odbacujući ranija, vjerskim moralom uvjetovana ponašanja (Bakarić, 2017).

Suočavanje sa stresom se odnosi na niz misaonih, emocionalnih i ponašajnih postupaka kojima nastojimo djelovati na stresnu situaciju. Stres potiču zahtjevi okoline, ali i zahtjevi nas prema samima sebi, a koje procjenjujemo teškima ili nadilazećima obzirom na naše sposobnosti savladavanja. Suočavanje je neodvojivo od konteksta, tj. situacije u kojoj se događa. Pod utjecajem je naše procjene stvarnih zahtjeva koje pred nas postavlja određeni događaj te naše mogućnosti da se tim zahtjevima suprotstavimo. Način na koji se osoba suočava sa stresom velikim je dijelom određen njenim resursima, koji uključuju: zdravlje i energiju, vještine rješavanja problema, socijalne vještine, egzistencijalna vjerovanja o Bogu i smislu života, svojoj ulozi u svijetu, vjerovanja o sposobnostima kontrole, socijalnoj podršci i materijalnim resursima. Mehanizmi suočavanja sa stresom mogu biti usmjereni na rješavanje problema ili na rasterećenje emocija (Hrvatski zavod za javno zdravstvo).

Vrste stresora po intenzitetu dijelimo na;

1. male svakodnevne stresore,
2. velike životne stresore,
3. traumatske životne stresore.

Kada govorimo o malim svakodnevnim stresor ima možemo pričati o gužvi u prometu, čekanju u redu u banci, sitne kvarove u kući, gubitak osobnih stvari i sl. Zbog užurbanog načina života ovaj oblik stresora je svakodnevna pojava. Upravo ti mali stresori nas uče kako prevladati veće životne stresne situacije. Kada je riječ o velikim životnim stresorima, oni se ne događaju često već iznimno rijetko. Događaju se gotovo svakom čovjeku tokom života, a to su smrt voljene osobe, teške bolesti, gubitak zaposlenja, veliki materijalni gubitak, izloženost dugotrajnoj gladi, izbjeglištvo i sl. Većina ljudi uspije prevladati ove stresore nakon nekog vremena, a samo u manjeg broja pojedinaca oni ostavljaju trajne posljedice (Matulović, Rončević, sindik, 2012). Traumatski životni stresori događaju se rijetko ako govorimo o fizičkim stresorima, međutim postoje brojni psihološki traumatski stresori o kojima govori liječnik Gabor Mate. Popraćeni su trajnim promjenama koje utječu na fizičko i mentalno zdravlje, te o njima piše u knjizi Kada tijelo kaže ne. Naše djetinjstvo je uzrok gotovo 99% sadašnjih problema. Kako reagiramo danas na stresne situacije rezultat je dugogodišnjeg modus operandi.

Kada su u pitanju veliki i traumatski životni stresori često nismo svjesni kako reagiramo. Većim dijelom reagiramo instinktivno i naučeno. Radi se o obrambenom mehanizmu kojeg smo osvijestili ili nismo. Upravo ta naša prva reakcija pokazuje naš kapacitet u datom trenutku. Kada osoba doživi traumu, njen um i tijelo često automatski reaguju na različite načine kako bi se zaštitili.

Postoje četiri osnovna odgovora na traumu, poznata i kao “4F” reakcije – borba, bijeg, zamrzavanje i udovoljavanje. Svaka od ovih reakcija ima svoj način izražavanja i može se pojaviti u različitim situacijama.

Reakcija borbe (Fight) podrazumijeva pokušaj da se osoba aktivno suprotstavi prijetnji. Ovo može uključivati ljutnju, agresivno ponašanje, potrebu za kontrolom i izraženu obrambenost. Osoba se bori protiv izvora stresa, bilo verbalno ili ponašajno.
Reakcija bijega (Flight) ogleda se u nastojanju da se pobjegne iz situacije koja izaziva nelagodu. To može uključivati fizičko povlačenje, pretjeranu zauzetost obavezama, nemir, tjeskobu ili panične reakcije. Osoba pokušava izbjeći prijetnju umjesto da se suoči s njom.
Reakcija zamrzavanja (Freeze) nastaje kada tijelo i um “zablokiraju” pod pritiskom traume. Osoba može osjećati emocionalnu i fizičku ukočenost, teškoće s izražavanjem ili donošenjem odluka, i doživljavati odvojenost od stvarnosti (derealizaciju). To je način preživljavanja kada ni borba ni bijeg nisu mogući.
Reakcija udovoljavanja (Fawn) javlja se kada osoba, kako bi izbjegla konflikt ili povredu, počinje pretjerano ugađati drugima. Ovo može uključivati zanemarivanje vlastitih potreba, strah od odbacivanja, te stalno traženje odobravanja. Udovoljavanje je način da se “smiri” prijetnja kroz pokornost i prilagođavanje.
Sve ove reakcije su prirodni i nesvjesni mehanizmi samoodbrane, koji su posebno izraženi kod osoba koje su prošle kroz traumatska iskustva. Prepoznavanje sopstvene dominantne reakcije može biti prvi korak ka iscjeljenju i boljem razumijevanju vlastitog ponašanja.
Iscjeljenje od traume podrazumijeva osvještavanje ovih obrazaca, rad na sebi i postepeno vraćanje osjećaja sigurnosti. Jedan od najvažnijih koraka u tom procesu je
prihvaćanje – prihvaćanje vlastite priče, emocija i reakcija bez osuđivanja. Prihvaćanje ne znači odobravanje onoga što se dogodilo, već priznavanje stvarnosti kako bismo mogli krenuti dalje. Kada prihvatimo sebe, sa svim svojim ranama, reakcijama i slabostima, otvaramo prostor za istinsku unutrašnju promjenu, otpornost i mir.

Znanstveni i alternativni načini iscjeljenja od traume

Pristupna Metoda Opis Napomena

Znanstveni

Psihoterapija (npr. CBT, EMDR)
Rad sa stručnjakom na obradi traumatskih sjećanja i promjeni obrazaca.
Vrlo efikasno; često prvi izbor u terapiji traume.

Somatska terapija
Fokus na tjelesne senzacije i oslobađanje trauma iz tijela.
Temelji se na neuroznanosti i tjelesnoj svjesnosti.

Farmakoterapija
Lijekovi koji stabiliziraju raspoloženje i smanjuju simptome.
Samo uz liječnički nadzor; privremeno rješenje.

Grupna terapija / podrška
Razmjena iskustava, osjećaj pripadnosti.
Posebno korisno za osjećaj da “nisi sam”.

Psihoedukacija
Učenje o traumi i vlastitim reakcijama.
Daje osjećaj kontrole i razumijevanja.

Hipnoterapija
Rad u izmijenjenom stanju svijesti za pristup nesvjesnim traumama.
Može biti učinkovita; važno da je provodi educirani terapeut.

Alternativni / komplementarni

Mindfulness, meditacija
Razvijanje prisutnosti, smanjenje stresa.
Podržano brojnim istraživanjima, osobito kod anksioznosti.

Joga i svjesno disanje
Umiruje živčani sustav, jača vezu s tijelom.
Preporučuje se uz vodstvo kod teže traume.

Umjetnička terapija (crtanje, ples, glazba)
Neverbalno izražavanje emocija.
Dobra dopuna psihoterapiji.

Energijske terapije (Reiki, akupunktura)
Rade na ravnoteži energije u tijelu.
Korisno kao dodatak, uz otvorenost prema tim metodama.

Biljna terapija (npr. ašvaganda)
Podrška tijelu i živčanom sustavu biljkama.
Koristiti uz savjetovanje sa stručnjakom.

Kako bi započeo/la proces iscjeljenja;

Započni s osnovnom rutinom:
5 minuta mindfulness disanja dnevno
Lagana fizička aktivnost (šetnja, joga)
Pisanje dnevnika osjećaja

Razmotri profesionalnu pomoć:
Psihoterapija (posebno ako imaš ponavljajuće simptome poput noćnih mora, flashbackova, jake anksioznosti)
Dodaj kreativni ili duhovni element (po izboru):
Crtanje, pisanje, glazba
Energijske tehnike ako ti odgovaraju

Njeguj prihvaćanje i strpljenje:
Iscjeljenje nije linearan proces – prihvati sve faze, uključujući padove. I to je dio rasta.