Kada sam krenula sa istraživanjem na temu traume, naišla sam između ostaloga i na koncept fragmentacije. Teal Swan je američka duhovna učiteljica, autorica i govornica rođena 1984. godine, poznata po svojim učenjima o emocionalnom ozdravljenju, autentičnosti i osnaživanju sebe, koja se temelje na njezinim vlastitim iskustvima s teškim djetinjstvom i izvanrednim ekstrasenzornim osjetilima. Na Youtube-u od 2011. objavljuje razne videe na temu osobnog razvoja, te broji 2 milijuna pretplatnika. Autorica je mnogih knjiga, te održava radionice diljem svijeta. O fragmentaciji kao bolesti raširenoj po cijelom svijetu govori na linku:
https://www.youtube.com/watch?v=EeUlPO2iXb4 .
U nastavku teksta, raščlaniti ću pojam fragmentacije i objasniti kako je ista povezana sa sviješću.
Već sam pisala na temu stresnih situacija i na koje se načine možemo nositi sa istom. Međutim, sam pojam stresa i traume je kompleksan iz razloga toga što ne postoji neka formula koje se treba čuvati da bi se izbjegao stresor. Najčešće kada govorimo o traumi, govorimo o velikim životnim stresorima poput rata, bolesti, rastave braka i sl. No, to ipak nije i ne mora biti najveći stresor u životu neke osobe. U današnje vrijeme stres (odnosno kortizol) je dio naše svakodnevice. Nema osobe koja ga ne doživljava. U određenoj mjeri stres je pozitivan (eustres) – može biti poticajan, podiže adrenalin i kroz te situacije učimo kako se nositi sa teškoćama u životu, ali kada uzrokuje negativne posljedice (distres) može imati znantne negativne učinke. Jedan od tih negativnih učinaka je upravo – fragmentacija.
Prije nego što osoba doživi traumu (trauma nije ono što nam se dogodilo, već naš odgovor na stresnu situaciju!) ona je cjelovito biće. U momentu našeg odgovora na stresnu situaciju, nerijetko dolazi do disocijacije. Sam pojam disocijacije označava mentalni proces u kojem se osoba odvaja od svojih misli, osjećaja, sjećanja ili identiteta. Svi smo mi na neki način fragmentirani, samo je pitanje u kojoj mjeri? Disocijativni poremećaj razlikuje sljedeće specifične disocijativne poremećaje; disocijativni poremećaj identiteta, disocijativna amnezija i poremećaj depersonalizacije. Međutim, da bi osoba imala dijagnosticirani disocijativni poremećaj mora proći razna testiranja. Sam poremećaj je okarakteriziran teškim traumatskim iskustvima pri čemu je došlo do dezintegracije mentalnih procesa i razlomljenu svijest. Prisutnost disocijacije ne znači nužno prisutnost psihičkog poremećaja – ona uključuje raspon od blažih oblika promijenjene svijesti do onih patoloških.
Sam pojam fragmentacije je ključan čimbenik u dijagnosticiranju poremećaja, ali i u samom postupku izlječenja. Psihoterapija je tehnika koja pomaže osobi sa takvim mentalnim procesima, ali postoje i neke druge alternativne tehnike. Naravno, ovisno o tome da li je osoba u onom blažem spektru ili težem.
Lakše je shvatiti ovaj proces podijeljenosti ako ga promatramo kroz način na koji utječe na naše biće – možemo ga zamisliti tako da se, kada se naša svijest podijeli kao posljedica traume, naš ego podijeli na dva dijela. Naš osjećaj sebstva postaje rascjepkan. Svaki dio nas ima svoju suprotnost jer u trenutku traume dolazi do unutarnjeg rascjepa – između ranjivog dijela sebe i onog dijela koji je razvio strategije za suočavanje kako bi se sačuvao. Ovo je iznimno važno razumjeti jer se tijekom života najčešće poistovjećujemo s dijelovima sebe koji su se prilagodili kako bi nas zaštitili. Ti aspekti su igrali ključnu ulogu u našem preživljavanju; omogućili su nam da se udaljimo od vlastite ranjivosti i tako sačuvamo emocionalnu ravnotežu u trenucima kad smo bili najizloženiji boli. Potiskujemo, odbacujemo, poričemo i odričemo se onih aspekata sebe koji nas čine ranjivima ili zbog kojih bismo mogli biti neprihvaćeni od strane svijeta oko nas. Time ti aspekti postaju podsvjesni – zakopani su izvan našeg svjesnog uma i često nismo ni svjesni da uopće postoje, iako ih ljudi oko nas itekako mogu vidjeti.
Kako bi postali cjeloviti ponovno, trebamo reintegrirati dijelove koje smo odbacili. Taj postupak je veoma intenzivan i izazovan zato što se trebamo suočiti sa dijelovima sebe kojih se sramimo. Kojih se bojimo. Koje često ne želimo. Koje želimo zaboraviti. Koje negiramo. Sam proces može teći usporeno, u djelićima. Ponekad nismo spremni, odnosno nemamo kapacitet za nošenje sa svim dijelovima odmah ili odjednom. Nerijetko ih nismo niti svjesni. Kako bi ih postali svjesni trebamo se suočiti sa istima, a možda to i ne želimo jer nas je strah. Kada nas je u prošlosti bilo strah nečega (pri čemu smo doživjeli traumu) nastala je fragmentacija. Odvojili smo se od sebe samih jer nam je jednostavno bilo PREVIŠE. I to je u redu. To je normalno. Nismo naučili (čitaj nisu nas naučili) postavljati zdrave granice. Nismo bili u sigurnom okruženju. Bili smo mali, ranjivi i ovisili smo o drugima.
Prema riječima Teal Swan jedna od metoda reintegracije je da zatvorimo oči i zamolimo (sami sebe na neki način) da u svom umu vidimo taj dio sebe. Dozvolimo slici da se pojavi onako kako se pojavi. Ako nam pomaže, možemo pokušati otkriti ima li taj dio u nama neko ime. Možemo ga početi promatrati i proučavati – kako se ponaša, kako razmišlja, što želi i što mu je potrebno, koje su mu motivacije. Možemo mu postavljati pitanja. Možemo istraživati njegov odnos s drugim dijelovima unutar nas. Ova metoda zapravo je osnova pristupa poput rada s unutarnjim djetetom, rada s dijelovima osobnosti, dijaloga glasova i terapije unutarnjeg obiteljskog sustava (Internal Family Systems). Ako te zanima istražiti vlastitu fragmentaciju, toplo preporučujem da se upoznaš s tim metodama i, ako osjećaš potrebu, potražiš podršku stručnjaka koji rade na tim principima.
Pitala sam se zašto se nakon traume ne dogodi reintegracija tokom vremena? Zato što živimo u svijetu gdje se svi pravimo da smo nešto što nismo. Nosimo maske jer su nas tako učili od malena. Nosimo maske jer ne želimo biti ranjivi i osjetljivi. No istina je ta da smo mi sve od navedenog. Da imamo cijeli raspon emocija. Od srama do samopouzdanja. Da nekad ne želimo biti viđeni onakvi kakvi uistinu jesmo jer se bojimo osude. Ne želimo drugima dati priliku da nas vide u pravom svijetu jer bi se moglo iskoristiti to što vide protiv nas. Da, nije jednostavno biti autentičan kada si se toliko dugo skrivao. Toliko da si zaboravio tko si sve ti. Ne znamo tko smo uistinu, već se poistovjećujemo sa kojekakvim uvjerenjima stečenim na putu. Često ona ni nisu naša, već su nasljeđena. I tako sa godinama dolazi do još jedne fragmentacije. I još jedne. Dolazi mi usporedba lord Voldemorta i njegovih horkruksa. Za one koji ne znaju na što aludiram, fiktivni lik je razlomio svoju dušu na 7 dijelova kako bi postigao besmrtnost. Kada ju jednom razlomiš, sve ti je lakše razdvajati ju po putu. U toj mjeri da nisi ni svjestan kada se to dogodilo – opet. Kao njemu kad je dio svoje duše razlomio u samog Harry Pottera. No, ostavimo se sada moje najdraže knjige za čas. Želim Vam poručiti kako ne postoji samo jedna definicija, formula niti pravi put. Otkrivaš tko si tako što odbacuješ ono što su te drugi učili da budeš. I to je poruka. Bolju napisati ne mogu!